Za većinu nas čitanje je nešto što radimo s lakoćom. Pa, kako to da postoji toliko djece i odraslih koji se muče s čitanjem? Roditelji i učitelji djece s disleksijom često postavljaju ovo pitanje. Razumijevanje disleksije i njenih obilježja vrlo je važno za sve roditelje i učitelje koji rade s djecom s disleksijom.

Disleksija je jezično utemeljena poteškoća koju obilježavaju problemi u dekodiranju riječi tj. povezivanju glasa i slova. Te poteškoće nisu u skladu s obzirom na dob i ostale kognitivne sposobnosti te nisu rezultat senzoričkih poteškoća (oštećenja vida ili sluha).

Disleksiju je prvi put prepoznao 1986. jedan liječnik u Engleskoj. Nazvao ju je sljepoćom za riječi. Od tada su čitanje i disleksija važna tema u znanstvenim istraživanjima. Napretkom u modernoj neuroznanosti dobili smo uvid u to na koji način izgleda mreža odgovorna za čitanje u mozgu. No, kako nama čitanje nije urođena vještina ni naši mozgovi nisu sami po sebi namijenjeni za čitanje, za to su se morali dodatno specijalizirati. Tako su se neki dijelovi mozga spojili autocestama koje prenose informacije važne za čitanje. Da biste uspješno čitali, tim autocestama se podaci moraju kretati brzo i automatski. Kod osoba s disleksijom te autoceste malo drugačije funkcioniraju. Na nekima se smanjuje brzina, a neke imaju više izlaza i naplatnih kućica. Zbog toga je mreža za čitanje u mozgovima osoba s disleksijom drugačija. No to ne znači da informacije ne dolaze na pravo mjesto. Dolaze samo nešto sporije, uz putovanje po nekim malo drugačijim cestama.

Još uvijek ne znamo uzroke disleksije. Česti su slučajevi da više članova obitelji različitih generacija imaju disleksiju pa se zato vjeruje da postoji genetska pozadina.

Naučiti čitati zahtijeva mnogo vještina. Najprije trebamo osvijestiti da se riječi sastoje od zvukova te da se one mogu raščlaniti na manje dijelove (glasove i slogove). Zatim, trebamo naučiti koje slovo predstavlja koji zvuk, pravila povezanosti između zvukova i slova kako bi tu riječ mogli napisati ili pročitati te, posljedično, prepoznati te napisane riječi točno i brzo. Važno je još i bogatiti rječnik kako bi mogli razumjeti ono što smo pročitali. Osobe s disleksijom imaju problema sa svim tim koracima.

Postoje mnoge manifestacije disleksije, ali sve su povezane s:

• Fonološkom svjesnosti
• Dekodiranjem
• Tečnosti čitanja
• Razumijevanjem pročitanog

Odnosi se na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje dijelovima manjim od riječi (slog, glas). Obuhvaća više vještina kojima djeca ovladavaju postepeno. Pod kapu fonološke svjesnosti spadaju vještine: slogovnog stapanja i raščlambe, prepoznavanja i proizvodnje rime te fonemskog stapanja i raščlambe.

Nekoj djeci ove vještine dolazi prirodno, a nekima je potrebna strukturirana pouka. Razvoj fonološke svjesnosti jedan je od najboljih prediktora budućeg čitanja.

Kada je dekodiranje riječi automatsko, čitanje je lako i tečno. Djeca i odrasli s disleksijom ne mogu brzo i automatski čitati. Njihovo je čitanje naporno i sporo.

Kod čitanja djeca s disleksijom troše mnogo energije na iščitavanje riječi. Zbog toga im je ponekad teško upamtiti što su pročitali. Svi mi prilikom čitanja pamtimo informacije i na taj način učimo. Zbog problema s čitanjem djeca s disleksijom imaju problema i u učenju školskog gradiva te zbog toga često budu neuspješna u školi.

Važno je rano otkriti disleksiju i djecu uključiti u logopedsku terapiju. Također, važno je podučiti roditelje i učitelje kako bolje razumjeti i na koji način pružati podršku djeci s disleksijom.

Ne postoje rješenja koja bi odgovarala svima zbog toga jer postoje brojne manifestacije disleksije. No, ne odustajte od čitanja s djecom s disleksijom! Vježbajte čitati knjige s temama koje im se sviđaju. I zapamtite – čitanje je poput vožnje biciklom. Ako ne vježbate, ne možete biti bolji.

Opšinije informacije o tome što je disleksija i činjenice o disleksiji možete pročitati na našoj stranici s raznim resursima o disleksiji.