Tema ovogodišnjeg Tjedna disleksije je „Moja priča“. Donosimo ti priču naše poznate TV voditeljice Mije Kovačić o strpljenju, podršci obitelji te razumijevanju okoline. Mia nam je otkrila kako se ona nosila s problemima s čitanjem tijekom školovanja, što joj je najviše pomoglo te što bi poručila svima koji malo teže čitaju.

U osnovnoj školi prilikom čitanja nikad se nisam dobro osjećala. Mislila sam da će se to promijeniti i da će postati sve lakše, ali nije. Riječi kao da su bježale ili same se preslagivale. Ja sam uvijek voljela učiti, no koliko god se trudila, užasavala bih se trenutka kada bih morala čitati na glas pred razredom. Tog osjećaja neugode se i dan danas sjećam.

S obzirom da sam doma puno radila za školu, mama je bila svjesna koliko provodim vremena nad knjigom. No, u školi bi joj rekli da sam u tom dijelu slabija pa da moram poraditi na tome. Tu je ona shvatila da mi mora pomoći i uskočiti, no u to doba se nije pričalo o disleksiji i sličnim poteškoćama, već bi samo dobio titulu slabijeg čitača.

Sjećam se da sam imala trenutke kada bih bila bolesna pa ne bih radila za školu, a trebala se pročitati neka knjiga, pa se sjećam da mi je baka u nekoliko navrata čitala, ja bih je slušala. To mi je ostalo u sjećanju kao najljepše. Tako mi je cijeli Tom Sawyer ostao u sjećanju jer bi moja mašta radila, imala sam fokus na to što slušam, a nisam se mučila.

Samo strpljenje i razumijevanje okoline. Od početka sam bila svjesna da moj mozak drugačije funkcionira i da meni treba puno više vremena nego drugima. Rano sam postala svjesna da je to OK i da nismo svi isti. Razumijevanje obitelji je tu bilo ključno. Vjerujem da se mnogi susreću sa epitetima da su lijeni, spori i ‘glupi’ što definitivno izaziva odbojnost prema učenju, gubi se strpljenje i djeca se povlače u sebe.

Teže čitanje. Imala sam i problema s onim dijelom ‘čitanje s razumijevanjem’ jer bih ja trebala nešto u miru pročitati nekoliko puta prije nego li bi tome dodijelila značenje.

Ne uživam. Vrijeme kada ljudi najviše čitaju i imaju vremena za to je navečer i to ih uspava. Meni je za tu radnju potrebno puno koncentracije i naprezanja pa me to razbudi i nikako ne opusti. Zato su audio knjige divna stvar. Bez obzira na sve, trudim se puno čitati i pisati jer mozak se mora vježbati. Za mene ćete često čuti da sam enciklopedija nepotrebnih znanja 😊

Većinom nitko nije baš primjećivao. Ili sam imala sreću ili je tada ta generacija bila bolja u tom smislu. Više sam ja sebe mučila oko toga nego što me je okolina. Dugo, dugo ljudi oko mene nisu bili ni svjesni te moje poteškoće. To se može uočiti tek kada nešto čitam po prvi puta.

Na svu sreću, imala sam sve što mi je bilo potrebno, a to je divna obitelj koja je radila sa mnom te divni profesori i u osnovnoj i u srednjoj školi koji su doista radili svoj posao savršeno i imali odlična predavanja, tako da sam ja gotovo sve naučila na njihovim satovima. Uvijek su bili spremni objasniti, pojasniti i odvojiti vrijeme. Jako je bitno da ne osjećaš sramotu ako želiš nešto pitati ili dodatno razjasniti. Njima je bio ključan moj interes, a meni moje strpljenje te da nisam bila gruba prema sebi.

Trebaju znati da je skroz OK da nismo svi isti, ali da trebamo željeti učiti i razvijati se na ovaj ili onaj način. Da ih bilo koja prepreka ne smije kočiti u tome da budu dobri ljudi željni znanja i vještina. Da budu vokalni oko toga što im se zbiva i da traže pomoć, a ne da se povlače u sebe ili da misle da su ograničeni.

Disleksičari su poznati po svojoj kreativnosti te zato trebaju iskoristiti taj svoj forte. Moraju si dati vremena i puno ljubavi sami sebi. Na kraju bih naglasila da im ta poteškoća ne smije nikada služiti kao izgovor.